I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i
milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo
pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. – Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je."
"O oče naš" – rekoše – "bili smo otišli da se trkamo, a Jusufa smo ostavili kod
naših stvari, pa ga je vuk pojeo. A ti nam nećeš vjerovati, iako istinu
govorimo."
I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim dušama je ponikla
zla misao" – reče on – "i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv
ovoga što vi iznosite."
I dođe jedna karavana, te poslaše vodonošu svoga i on spusti vedro svoje.
"Muštuluk!" – viknu on – "evo jednog dječaka!" I oni su ga kao trgovačku robu
sakrili, a Allah dobro zna ono što su uradili.
I onda onaj iz Misira, koji ga je kupio, reče ženi svojoj: "Učini mu boravak
prijatnim! Može nam koristan biti, a možemo ga i posiniti!" I eto tako Mi Jusufu
dadosmo lijepo mjesto na Zemlji i naučismo ga tumačenju snova – a Allah čini šta
hoće, ali većina ljudi ne zna.
I poče da ga na grijeh navodi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i
reče: "Hodi!" – "Sačuvaj Bože!" – uzviknu on – "vlasnik me moj lijepo pazi; a
oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti."
I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije
opomenu ugledao – tako bî, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on
uistinu bio Naš iskreni rob.
I njih dvoje prema vratima potrčaše – a ona razdera straga košulju njegovu – i
muža njezina kraj vrata zatekoše. "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio ženi
tvojoj zlo učiniti" – reče ona – "ako ne tamnicu ili kaznu bolnu?"
"Ona je pokušala mene na grijeh navesti" – reče Jusuf. – "Ako je košulja njegova
sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu" – primijeti jedan
rođak njezin –
I kad ona ču za ogovaranja njihova, posla po njih, te im priredi divane, dade
svakoj od njih po nož i reče: "Izađi pred njih!" A kad ga one ugledaše, zadiviše
se ljepoti njegovoj i po rukama svojim se porezaše: "Bože, Bože!" – uskliknuše –
"ovo nije čovjek, ovo je melek plemeniti!"
"E to vam je onaj zbog koga ste me korile" – reče ona. "Istina je da sam ga
htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega
tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen."
"Gospodaru moj" – zavapi on – "draža mi je tamnica od ovoga na što me one
navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima
naklonost osjetiti i lahkomislen postati."
S njim su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim grožđe" – reče
jedan od njih. – "A ja, opet" – reče drugi – "kako na glavi nosim hljeb koji
ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek."
"Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem šta ćete
dobiti" – reče Jusuf. "To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj, ja se
klonim vjere naroda koji u Allaha ne vjeruje i koji onaj svijet ne priznaje,
i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči
da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim
ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.
Oni kojima se, mimo Njega, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i
preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino
Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali
većina ljudi ne zna.
O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi
će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to
znači!"
A onome od njih dvojice za koga je znao da će spasen biti reče: "Spomeni me
gospodaru svome!" – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru
svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.
I vladar reče: "Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i
sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih. O velikaši,
protumačite mi san moj ako snove znate tumačiti!"
"Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam
debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim
ljudima, da bi oni saznali."
I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se
gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale –
Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'"
"Šta se dogodilo kad ste Jusufa na grijeh navraćale?" – upita vladar. – "Bože
sačuvaj!" – rekoše one – "mi o njemu ništa ružno ne znamo!" – "Sad će istina na
vidjelo izaći" – reče upravnikova žena – "ja sam njega na grijeh navraćala, on
je istinu rekao.
I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost
svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji
dobra djela čine.
I kad ih namiri hranom potrebnom, reče: "Dovedite mi svoga brata koji je ostao s
ocem vašim, zar ne vidite da punu mjeru dajem i da goste ne može biti bolje
primam.
I pošto se vratiše ocu svome, rekoše: "O oče naš, više nam neće hranu davati.
Zato pošalji s nama brata našeg da bismo dobili hranu, a mi ćemo ga zaista
čuvati."
A kad otvoriše tovare svoje i nađoše da su im vraćene stvari njihove, oni
rekoše: "O oče naš, šta možemo više poželjeti? Evo, vraćene su nam stvari naše,
i hranom ćemo čeljad našu namiriti, i brata našeg ćemo čuvati, a i jedan kamilin
tovar hrane ćemo više dobiti; to je neznatan tovar."
"Ja ga s vama neću poslati" – reče – "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da
ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto mu se oni zakleše,
on reče: "Allah je jamac za ono što smo utanačili!"
"O sinovi moji" – reče onda – "ne ulazite na jednu kapiju, već na razne kapije,
a ja vas ne mogu spasiti od onoga što vam Allah odredi; moć pripada jedino
Njemu, ja se u Njega uzdam, i neka se samo u Njega uzdaju oni koji se uzdaju!"
I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da
budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja
Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga
Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.
I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a
poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"
I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz
vreće brata svoga. – Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. – On po vladarevu
zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim
dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još
znaniji.
"Ako je on ukrao" – rekoše oni – "pa i prije je brat njegov krao!" I Jusuf im ne
reče ništa. "Vi ste u gorem položaju" – pomisli u sebi – "a Allah dobro zna kako
je bilo to o čemu govorite."
I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne
znate" – reče najstariji među njima – "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i
prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne
dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.
Vratite se ocu svome pa recite: 'O oče naš, sin tvoj je ukrao; mi tvrdimo samo
ono što smo vidjeli, a mi se nismo mogli onoga što je bilo suđeno sačuvati.
"Nije tako" – reče Jakub – "u dušama vašim je ponikla zla misao, i ja se neću
jadati, nadam se da će mi ih Allah sve vratiti; uistinu On sve zna i mudar je."
I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu
pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu
mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju
udjeljuju."
"A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povikaše oni. – "Da, ja sam Jusuf, a ovo je
brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv
bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji
dobra djela čine."
A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on
progleda. "Zar vam ne rekoh" – reče – "da ja znam od Allaha ono što vi ne
znate?"
I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče:
"O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg, Gospodar moj ga je ispunio.
Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje
doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar
moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!
Gospodaru moj, Ti si mi dao dio vlasti i naučio me tumačenju nekih snova! O
Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovome i na onome svijetu;
daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!"
Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki
onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram
ravnim."
A Mi smo i prije tebe samo ljude slali, građane kojima smo objave objavljivali.
Zar ovi ne putuju po svijetu, pa ne vide kako su skončali oni prije njih – a
onaj svijet je doista bolji za one koji se budu Allaha bojali – zar se nećete
opametiti!
I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima
proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a
kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički.
U kazivanju o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur'an nije
izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i
objašnjava sve, i putokaz je i milost narodu koji vjeruje.